Danas moja supruga Svjetlana ima rođendan, a kako je ona meni oduvijek na prvom mjestu, tako i počinjem današnji dnevnik. Svjetlana, sretan Ti rođendan!

Odmor u Irkutsku (Иркутск)? Ne, nismo se odmorili, no to nam nije ni bio cilj. U Irkutsku smo ostali slučajno dan duže i danas krećemo bez odgađanja. Mislim da je Roland pomalo tužan, pa smo ga malo tješili tijekom doručka. Ipak, slučajnim listanjem njegove putovnice primijetili smo ono što on nije znao, a vrlo mu je važno: Deda naime može u Kinu i prije 1. kolovoza.



Opraštamo se s Rolandom. Zvali smo ga Deda jer ima troje djece - dva sina i  kćer staru 26 godina, Carmen, za koju se Marko odmah zainteresirao i navijestio mogućnost da bi lako mogao postati hrvatski Deda ako mu se on pojavi na vratima u Heilbronnu (ta zezancija provlačila se svakodnevno).

Krećemo prema jugoistočnom dijelu grada, ponovo prelazimo Angaru (Ангара). Naša nova trasa zove se M55 i to je cesta koju ovdje nazivaju "cestom Dalekog istoka". Ona je nastavak prethodnica M5 (Moskovska trasa prema istoku do Čeljabinska (Челябинск)), M51 (ceste kroz Zapadnu sibirsku dolinu, koja povezuje Čeljabinsk i Novosibirsk (Новосибирск)), M53 (ceste za Daleki istok, Novosibirsk - Irkutsk). Prošli smo tim pravcima i pamtit ćemo ih po različitosti, kako samih cesta, tako i prirode koja ih okružuje.



Obrađena polja, bijele brezove šume, crnogorične šume, močvare, jezera, stepe, tajge, najveće ruske rijeke. Sve to Rusiju čini posebnom, jer proći kroz tu zemlju znači vidjeti prirodu različitu toliko da je teško naći nešto čega nema.

Izvukli smo se iz Irkutska. Roland nas je zamolio da mu javimo pravac kojim smo izašli iz grada, ali to je nemoguće. Očekuje nas težak dan. Svjesni smo toga jer znamo konfiguraciju terena koja je biciklistički prilično zahtjevna (jednom s penjemo na 900 metara nadmorske visine, a dvaput na 1.000 metara, s tim da ima i 12 postotnih uspona).

Temperatura zraka je oko 30ºC i neće nam biti lako, no današnja je etapa vrlo motivirajuća, jer ako budemo vozili kako znamo i možemo, stići ćemo danas na Bajkalsko jezero (Байкал).

Nakon pedeset kilometara zaustavljamo se na ručku i susrećemo stare prijatelje s ceste. Na ručku su naši Francuzi - Daniel, Bernard i Philippe. Bernard je oduševljen i odmah viče: "TWO CRAZY CROATS!". Primjećujem da nas tako nas zovu svi putnici koje smo susretali na M53, cesti na kojoj su svi stranci – čudaci. Sviđa im se naš duh, a i izgled, jer smo uvijek u crvenim majicama s ponekim kockastim simbolom, pa onda i naša prikolica, u kojoj ima uvijek nečeg što nekome nedostaje, a možda im je najsimpatičnija naša samostalnost, jer smo sa svima po malo, a onda odlazimo svojim putem, pa ako se negdje ponovo sretnemo, sve OK, a ako ne, ponovo OK.



Francuzi su u međuvremenu postali brojniji za jednog člana. S njima je već nekoliko dana i gospođa Nathalie, koja povremeno trči uz Philippea. Zezamo se kako nije u redu da je Philippe, koji trči, brži od nas dvojice na biciklima i da ga više nigdje neću spominjati, a najmanje u dnevnicima.

Ručali smo zajedno. Philippe je prvi otišao. Mi smo se još neko vrijeme družili, a onda smo krenuli Marko i ja. Ubrzo su nas sustigli svojim kamperom, koji je inače kupljen samo za ovu njihovu akciju. Budžeti ovakvih akcija na zapadu prelaze stotine tisuća eura (osim kampera, imaju nekoliko satelitskih telefona, stalnu satelitsku komunikaciju i stalnu poziciju preko malog GPS–a, ne smijem ni pomisliti koliko stoji policijska pratnja nizozemske ekipe kroz cijelu Rusiju, ili stalna internetska veza preko satelita).

No, mi imamo svoj način i ne mogu reći da nam nešto nedostaje, a na kraju će možda biti i slađe doći do Pekinga ovako, više individualno. Vidjeli smo na putu i one koji su mnogo skromniji od nas, ali to ih ne smeta da putuju i budu uspješni.

Cesta je prema kraju današnje etape sve teža i teža, a zadnji kilometri su opet mali pakao, jer nema asfalta. Prašina koju dižu kamioni i automobili lijepi se za nas, natopljene znojem. Spasiti nas može jedino kupanje u Bajkalu.



Nakon 100 km od Irkutska ugledali smo Bajkal, prvo skromno, kroz krošnje drveća uz cestu (Rusima nije palo na pamet da maknu koje stablo i tako omoguće pogled na jezero već i s malo veće udaljenosti). Spuštamo se prema jezeru, gdje nam se otvorio pogled na najjužniji dio Bajkala.

Slikamo se, susrećemo ponovo Philippea i njegovo društvo i uz malo slavlje dogovaramo zajedničko kampiranje uz jezero. Philippe nas poziva u kamper na dodatno slavlje - naime postao je djed.



Prije večere smo morali po prvi puta zakoračiti u Bajkal. Ako je dosad bio pitko jezero, kao što se priča, nakon našeg kupanja (prašina+znoj) doživio je malu ekološku katastrofu i mislim da će mu trebati neko vrijeme da se oporavi.



Prešli smo 114 kilometara.