Jedino čega sam se ovdje na jezeru malo plašio je vrijeme, odnosno nevrijeme. Kišno vrijeme kvari ugođaj i mogućnost kupanja. Nakon svega što smo prošli, to možda nismo zaslužili, no mi smo putešestvenici, pa - kako bude, bit će dobro.



Grmljavina je počela u zoru i navijestila kišu koja je počela oko sedam sati. Ustali smo pola sata ranije i počeli se pakirati, kako bi barem šator i dio opreme ostali suhi za večeras. Francuzi su se spremili za pet minuta, pozdravili smo se i otišli su.

Krenuli smo oko jugoistočnog dijela jezera na put koji bi trebao trajati tri-četiri dana, ovisno o raspoloženju, vremenu i ostalim uvjetima u narednih 350 km, koliko otprilike ima do Ulan Udea (Улан-Удэ), glavnog grada Burjatske Republike (Респyблика Бурятия), u koju ulazimo danas kad napustimo Irkutsku oblast.



Već i na ovom dijelu Bajkalskog jezera (Байкал) živi mnogo Burjata. Oni su sibirsko pleme kojima je ovo domovina i, uz Jakute, najpoznatiji su starosjedioci Sibira. Mnogo je raznih plemena živjelo u Sibiru, ali malo ih je ostalo u svojim zajednicama.

Burjati su dijelom budisti, a dijelom njeguju šamanizam. Zanimljiva priča vezana je upravo za tu skupinu. Kad je religija u Sovjetskom Savezu bila društveno opasna i kada su se rušile crkve i hramovi diljem SSSR-a, najveći problem bili su šamanisti, kojima se nisu mogle srušiti ni crkve, ni hramovi, jer ih jednostavno nemaju. Njihovi šamani kite drvca trakama raznobojne tkanine i to predstavlja središnje mjesto njihovih obreda. Ako bi njihovo drvce netko posjekao, oni bi okitili drugo. Tako je šamanizam ovdje opstao.

Nama putnicima koji susrećemo njihova drvca uz cestu savjetovano je da ispod svakog bacimo po koju kovanicu, a da ih nikako ne uzimamo i to će biti dovoljno. Činimo to uvijek, poštovanja radi.



Nakon dva sata obišli smo francuske prijatelje, mahnuli im i nastavili. Cesta podsjeća na Jadransku magistralu od Novog Vinodolskog do Karlobaga, možda je nešto uža, s malo kraćim, ali većim usponima. Nerijetko su usponi i preko 10%, što je kod nas rijetkost.

Prosječna brzina nam je manja nego inače, ali nekako u ovim trenucima vozimo mnogo ležernije. Jezero nam stalno odvlači pozornost, a i svjesni smo da imamo dovoljno vremena da izađeno iz Rusije do 14. srpnja, kad nam istječe ruska viza.



Tek što smo ušli u Burjatsku Republiku, zaustavljamo se pored male, gorske rječice, koja će se samo stotinjak metara dalje uliti u Bajkasko jezero. Prošli smo desetak većih i manjih rijeka i potoka koji se spuštaju s obližnjih brda i dodatno rashlađuju ionako hladno jezero. Naša rijeka je ustvari pitka voda, u kojoj je teško držati ruke duže od pola minute. Kupanje je bilo jako kratko, tek toliko da se malo osvježimo.

Tek što smo postavili šator, počinje kiša.



Prešli smo 107 kilometara.