Kiša koja je počela sinoć padala je bez prekida 18 sati! Tijekom noći mijenjao se samo ritam kapi koje su lupale po našem šatoru. U nekoliko navrata to su bili pravi pljuskovi. Odlučili smo ostati u šatoru do bilo kakve stanke, a onda krećemo. Malo iza podneva kiša je nakratko stala, spakirali smo se i krenuli.



Nakon kraće vožnje, ponovo vrlo lošom cestom, zazvonio je telefon. S druge strane Roland. Saznajemo da je - ispred nas. Krenuo je jučer iz Irkutska (Иркутск) i imao malo sreće - zaustavio je kamion s radnicima koji popravljaju cestu, bacio bicikl na kamion i dio teške ceste - preskočio. Drago nam je zbog njega, jer je taj dio puta jedan od težih na cijeloj našoj trasi, a njemu je ipak 58 godina.

Nakon nekoliko kilometara čuli smo se i s Francuzima. Ako nađemo pristojan smještaj, javit ćemo im, jer je ponovo počela kiša.

Nakon tridesetak kilometara ulazimo u područje koje se naziva Bajkalskij biosfernjij zapovjednjik (Байкальский биосферный заповедник). To je zaštićeno područje, recimo kao nacionalni park ili park prirode, čak možda i više - na nekim dijelovima ceste vidjeli smo ploče sa zabranom ulaska u to područje bez posebnog vodiča. Centralno mjesto tog dijela je mjesto Tanhoj (Танхой), u kojem pronalazimo planinarski dom gdje ćemo i prenoćiti. Poslali smo SMS Francuzima, koji stižu poslijepodne. Roland je prošao Tanhoj, s njim ćemo se vidjeti sutra ako sve bude OK.



Društvo u domu skupilo se na večeri. Ekipu za stolom dopunila je i mlada Francuskinja. Irène je dvadesetogodišnjakinja koja već neko vrijeme tu živi, preko sveučilišta boravi u Sibiru, gdje radi na nekom ekološko-turističkom projektu. Tako mlada, a već tako ozbiljna! Svi smo je u čudu slušali kako je već s petnaest godina znala što želi u životu i kako je već tada krenula u privatnu školu naučiti ruski, a potom na studij proučavati Sibir. Sve mi to izgleda toliko nevjerovatno, sama Evropljanka usred Sibira, koja na kraju dodaje: "Nakon Bajkala idem na Kamčatku (Камчатка)!" Hej, buraz, znaš di je to?

Marko i ja preuzeli smo obavezu kuhanja večere za sve, a nabavili smo i pokoju pivicu. Za večeru su bili peljmeni, mi bismo rekli tortelini, ali neka u Rusiji budu peljmeni, kad već kažu da je to njihov specijalitet. Kupili smo i smetanu (vrhnje) i to je vrhunac ovdašnje gastronomije.

Svi su uzimali repete, nije bilo loše. Oni kojima možda i nije bilo po ukusu ipak jedu, jer su to napravili Hrvati koje na cesti zovu Two crazy Croats (misle možda su ludi i van ceste).

Prešli smo 33 kilometra.