Sobu s četiri kreveta platili smo 60 kn i to je najjeftinije spavanje u Rusiji dosad, a smještaj je za ruske uvijete solidan. Osim toga, na raspolaganju je kuhinja u kojoj ima sve što treba, čak i mikrovalna pećnica. Za doručak su bili "topli sendviči by Marko".

Philippe je otrčao u rano jutro, odmah iza šest (slučajno sam primijetio), a njegova družina odmah za njim. Naše vrijeme za pokret je nešto kasnije. Budimo se oko sedam, pa polako, kava, doručak i negdje oko devet i mi smo na cesti. Jutro je sunčano i vrlo toplo, no to nije nikakva garancija za nastavak dana, jer ovdje se u pet minuta dešavaju čuda.



Nakon dva sata sustižemo Philippea, koji je već istrčao maraton, a u pratnji su mu Daniel i Nathalie na biciklu, u društvu su našeg Dede Rolanda. Veselje što smo ponovo zajedno nismo skrivali. Roland je možda i emotivnije doživio ponovni susret. Ubrzo smo se odvojili od Francuza i nastavili utroje prema Babuškinu (Бабушкин), mjestu za koje smo čuli da je najbolje kupalište s ove strane Bajkala (Байкал). Iza podneva bili smo tamo, okupali se, ali smo odlučili da nećemo ostati na plaži. Zašto? Bajkalsko jezero s ove strane ima veliki turistički problem, a on se zove - željeznička pruga.

Otkad smo se spustili s brda na jezero, od mjesta Saljudjanka (Слюдянка), pa sve do Babuškina, udaljenog gotovo 250 km, željeznička pruga je samo na dva mjesta udaljena od jezera stotinjak metara, a cijelim ostalim putem udaljena je svega desetak metara, pa se uz jezero ne može ni kampirati, o drugim aktivnostima da i ne govorim. Sad ovdje za to nije nikoga briga, ali kako će to biti riješeno u budućnosti, veliko je pitanje. Za turizam na Bajkalu ne može se reći ni da je u povojima - zasad je željeznička pruga ovdje u prednosti.



Nama to smeta. Ne možemo biciklima preskakati kolosijeke, pa smo prisiljeni jezeru prilaziti samo kad nam to dopusti pruga. Od kampiranja u Babuškinu odustajemo prije svega zbog buke vlakova. Željeznički promet u Rusiji je jako, jako gust. To znači da ovdje vlak prolazi svakih petnaestak minuta. Na Transsibirskoj ruti mogu se vidjeti kompozicije i sa stotinjak vagona. Imao sam priliku brojiti vagone na jednom teretnom vlaku i žao mi je što to nisam učinio, jer bi bilo interesantno. Taj je vlak imao šest električnih lokomotiva - po dvije na čelu i začelju i dvije u sredini kompozicije.

Na izlasku iz Babuškina kupili smo nekoliko dimljenih omulja (vrsta ribe), koje ćemo pojesti prije večere uz pivo. Dimljeni omulj prava je poslastica i jedina je hrana u kojoj sam zaista uživao tijekom ovih sedamdesetak dana u Rusiji. Nažalost ima ga samo na Bajkalu, pa cijela priča kratko traje.



Zaustavili smo se pored jedne rječice, složili šatore i navalili na omulj i pivo. Nismo se puno brčkali u rijeci, jer voda stiže s preko 2.000 metara, s još uvijek snijegom prekrivenih brda. Hladna je i za piće, ali sam nekako ipak uspio oprati čarape.

Prešli smo 83 kilometra.