Maglovito jutro. Nepredvidivost, nikako da se naviknemo na vrijeme koje
se mijenja iz sata u sat. Svjesni smo da ćemo se danas rastati od
Bajkala (Байкал), a da ga možda nećemo
ni vidjeti ponovo, bez obzira što smo od jezera udaljeni stotinjak
metara. Kad smo prije nekoliko dana
susreli na cesti Rusa Pavela, koji nam
je ispričao da je prošao pored Bajkala a da nema niti jednu sliku
jezera, skoro da mu nismo povjerovali, jer se uz jezero ipak vozio tri
ili četiri dana. Sad nam je jasno. Mi smo imali malo sreće -
ipak vidjeli Bajkal i
kupali se u njemu. Mogli smo proći i
poput Pavela.
Vozimo
uz jezero i ne vidimo ga. Magla je gusta. Dolazimo do raskrižja koje će
nas udaljiti od Bajkala. Zaustavljamo se, posljednji pozdrav,
nastavljamo na istok.
Spuštamo se u nizinu, prema usjeku između
gora kojim prolazi još jedna od velikih rijeka vezanih na Bajkal -
Selenga (Селенга). Spuštanjem u dolinu magla je nestala, pojavilo se
sunce i postalo je vruće. Cesta je idealna za vožnju.
Oko
pet sati odlučili smo se na zaustavljanje. Tražimo mjesto na rijeci i
nalazimo ga u selu Troickoje (Троицкое). Selenga se doima pitomo, ali
čim smo skočili u rijeku, primijetili smo da je struja jaka i uz samu
obalu.
A onda, velika popodnevna vrućina (čak i
tijekom kupanja) jednostavno je nestala, navukli su se tamni oblaci,
počeo je puhati jak vjetar. Uvukli smo se u šator. Bljeskanje munja kroz
cijelu dolinu, slike za pamćenje, a onda kiša. Padala je do tri sata
ujutro, a tad je ostao samo vjetar, koji je odgovorio na pitanje je li
naš šator bio dobar izbor. Odličan izbor.
Ulan
Ude - naša sljedeća stanicaPrešli smo
113 kilometara.