Vjetar ne prestaje niti ujutro. Puše žestoko, no nosi i vodenu prašinu, pa nam je šator vlažan. Odvojili smo vanjski dio, kako bi barem unutrašnji ostao suh, pospremili ostatak opreme i nakon doručka krenuli prema šezdesetak kilometara udaljenom Ulan Udeu (Улан-Удэ).

Kišica koja rominja pomaže jedino meni, jer ublažava moju osjetljivost na pelud nekih trava (alergija - inače me muči koncem travnja, u svibnju i početkom lipnja u Zagrebu). Ovdje vegetacija kasni otprilike dva mjeseca, možda i više, pa sad imam prilične probleme. Promjenom nadmorske visine i udaljavanjem od Bajkala (Байкал) očekujem promjenu vegetacije, a time i poboljšavanje svog zdravstvenog stanja.



Cesta kojom vozimo uglavnom prati kanjon rijeke Selenge (Селенга), osim jednog izuzetog mjesta gdje se od nje udaljava preko brdskog prijevoja. Na vrhu prijevoja je označeno šamansko svetište, okićeno drvce, kod kojeg se zaustavlja mnogo prolaznika. I mi smo stali i bacili novčić pod kićeno drvce. Na preporuku mještana Roland i Marko dodatno su ga ukrasili svojim maramama.



Spuštanje prema kanjonu Selenge s druge strane brda bio je doživljaj zbog potpune promjene okoliša u odnosu na ravnicu kojom je Selenga krivudala do brda koje smo prešli. Brežuljci iznad rijeke sad su pašnjaci i sve je manje šume.



Ravnica kojom krivuda cesta odmorila nas je i sad odmorni stižemo u Ulan Ude, glavni grad Burjatske Republike. Odmor nam je dobro došao jer Ulan Ude leži na nekoliko brežuljaka, pa nam se vožnja prema centru grada čini dugačkom.

Prema starom prokušanom receptu tražimo Lenjinovu ulicu jer je to uvijek glavna ulica u gradu. No ovog puta našli smo i samog Lenjina, i to u pravim ruskim mjerama - ovdje sve mora biti veliko, najveće, posebno i za pamćenje. Ulan Ude ima najveći Lenjinov spomenik u Rusiji. Nama je taj drug samo simpatični čičica, no kad smo već ovdje, slikamo se s njim iz stotinu uglova.



Nakon što su se istrošile baterije na fotoaparatu (već je i Lenjinu bilo dosta, iako je navikao na medijsku pozornost), pokušali smo pronaći neki jeftini smještaj. Imali smo sreće i našli hotel u samom centru (odmah do Lenjinove ulice, koja je i pješačka zona). No da bi smještaj bio jeftin, moramo na peti kat, a lifta – nema.

Prošli su i ti teški trenuci, kad sve torbe s bicikala moramo u nekoliko navrata prebaciti u sobe, pa onda tuširanje i dalje - svakome prema zaslugama. Dečki su otišli na pivo u grad (Lenjinova b.b.), ja sam ostao sređivati slike za slanje u Zagreb, a i na dnevnike moram malo baciti oko.



Uvečer smo zajedno prošetali centrom u nadi da ćemo pronaći neki domaći restoran, no nismo uspjeli. Kad smo već pomislili da je to nemoguća misija, ukazala su se dvojca mladih Burjata, koje smo pitali za restoran, a oni nisu oklijevali niti sekundu. Ubacili su nas u auto i za par minuta smo bili u najboljem burjatskom restoranu u gradu, "Modern nomads".

Sad omulj više nije najbolja hrana u Rusiji, nisu to više ni razni armenski specijaliteti, sad su glavni junaci Burjati, ustvari Burjatkinje, koje su nam pripremale obroke na stolu do našeg. Marko je pokušavao asistirati, no na svu sreću gospođe ga nisu shvaćale ozbiljno. Vratili smo se (jedva) u našu sobu. Bilo je "malo" sati.



Prešli smo 73 kilometra.