Šator smo postavili tako da nas sunce ujutro ne budi, ali nam je zapadni vjetar, koji je puhao, pokvario noć. Valovi koje je dizao samo što nisu dolazili do šatora. Spustili smo samo mrežu protiv komaraca, a vrata šatora nismo zatvarali. Buka valova bila je uspavanka.

Krećemo na zapad. Vjetar više nije jak kao noćas, ali kad puše u lice oduzima nam snagu i usporava nas. Kao da želi reći: "Dečki, polako, još ste u Rusiji, kud vam se žuri?"



Naš odgovor je - Mongolija.

Ovaj dio Rusije slabo je naseljen, a priroda je prekrasna. Uživamo vozeći se Burjatskom Republikom, koja je pravi ruski dragulj. Mislim da mnogo Rusa nije bilo u ovom dijelu Rusije, pa možda nisu ni svjesni što imaju.

Dan je veoma topao i jezera pored kojih prolazimo izazivaju nas na kupanje. Ipak, daleko su, a odgurati bicikl do njih ili otići pješice znači dići uzbunu među svim kukcima na toj dionici, a onda... Ovog puta ništa od kupanja.



Zaustavljamo se Gusinoozorsk (Гусиноозёрск). Mislili smo da ćemo imati dovoljno rubalja do izlaska iz Rusije, ali smo se prevarili, pa sad treba naći banku koja mijenja dolare ili eure. Pamtim još Krasnojarsk (Красноярск), kad u velikoj banci izvan centra nisam mogao promijeniti dolare u rublje. Ovog smo puta, uz malo sreće, pronašli pravu banku. Napuštamo grad rudara, radnika i seljaka (takav im je grb).



Nakon dvadesetak kilometara susrećemo staro društvo. Philippe odmara nakon jutrošnjeg maratona (pokušava skupiti snagu za poslijepodnevno trčanje), a ostatak ekipe ruča. Pozdravljamo se, kratak razgovor o zadnja dva dana, čude se kako su ispred nas. Pričamo o posjetu hramu u Ivolginsku (Иволгинск) i ispraćaju Rolanda te krećemo dalje. Dogovor je da im javimo eventualno dobro mjesto za kampiranje ako ga nađemo.



Na A165 nema gužve, posebno na ovom dijelu prema mongolskoj granici. Nema ni sela. Cesta je većim dijelom gorska. Umorni stajemo na vrhu jednog brda, šezdesetak kilometara prije Kjahte (Кяхта). Problem je i signal za mobitel. Javljam se obitelji SMS-om (uspijevam nekako uhvatiti signal šećući cestom i mašući telefonom), no Francuzima ne uspijevam poslati poruku.



Nakon sat vremena na vrhu brda pojavio se Daniel na biciklu. Društvo je na okupu, prvo smo nazdravili današnjem uspjehu (okrenulo se 10.000 km), a onda je nas potjerala kiša - nas dvojicu u šator, a Francuze u kamper.


 
Prešli smo 117 kilometara.