Ako smo za jučerašnji dan rekli da je bilo razloga za slavlje (prešli smo 10.000 kilometara), što reći za današnji! Danas je stoti dan našega putovanja i sedamdeseti (posljednji) dan u Rusiji. Bude li sve po planu, poslijepodne ulazimo u Mongoliju.



Francuzi su odlazili u nekoliko navrata. Prvo Philippe i Nathalie (gospođa koja je doputovala naknadno, priključila se francuskoj ekipi, ponekad s Philippeom trči dio dnevne rute ili vozi bicikl s Danielom). Daniel je krenuo pola sata kasnije, a Bernard zadnji (on je njihova pratnja u kamperu).

Saznali smo sinoć da je taj njihov auto problem, jer im je dozvola za boravak automobila u Rusiji istekla prije mjesec dana. Odlučili su je ne produživati, jer je posao oko nabave takvih dokumenata neizvjestan i mukotrpan. Pričekat će granicu, izlazak iz zemlje, pa što bude. Moglo bi tu biti problema, mišljenje je svih nas, no ako je novac u pitanju, to je za taj tim najmanji problem - njihovi sponzori pokrivaju sve troškove. U svakom slučaju, malo im je napeta situacija, ali ovdje u Rusiji (bez obzira na kršenje zakona) lako je zahvaliti otkad su Feničani izmislili novac.

Marko i ja smo uvijek zadnji u odlasku, zezamo se uvijek da im dajemo prednost i da nam nitko ne može pobjeći (posebno ne oni koji trče). Doručkovali smo dobro i odlučili da vozimo do granice bez zaustavljanja, a onda tamo potrošimo zadnje rublje na ručak.

U Kjahtu smo stigli iza 14 sati. Gradić razvučen nekoliko kilometar uz glavnu cestu, velika kasarna na samom ulazu u grad. Toliko tenkova i topova na jednom mjestu još nisam vidio. Rusima je to interesantno, meni je interesantnije razmišljati o tome koliko su cesta mogli asfaltirati samo novcem uloženim u ovaj arsenal.

Ručak u zadnjoj birtiji u Rusiji, pa još mali šoping, do zadnje rublje, i evo nas na graničnom prijelazu. Manja kolona, u njoj nema Francuza. Njihov kamper stoji sa strane, no primjećujemo da su zadovoljni. Philippe je vjerovatno iskoristio članak iz ruskih novina kao dokaz zašto su toliko dugo u Rusiji, malo se ispričao kako nije znao da je dozvola tako važna i izrečena mu je kazna od 1.500 rubalja (oko 300 kn). Dobro je. Ne dobro, nego odlično! Bolje je platiti kaznu, nego novu dozvolu.



Mi smo pozvani preko reda. Slavenska veza radi svoje. Od sve hrvatske diplomacije, na prolazu kroz Rusiju najviše su nam pomogli vatreni kada su razbili Angliju u Londonu i tako poslali Ruse na Euro. Pamte to Rusi. Za nas na granici nema nikakve kontrole prtljage, samo kontrola viza i putovnica. Pomalo smo i egzotični, pa se skupljaju oko nas sa svih strana, što carinici, što putnici.

Ipak nismo jedine zvijezde - na granici upoznajemo još jednog biciklista. Dečko je iz Poljske, zove se Rafał, veliki je vjernik, pa je svoj put počeo u Rimu.



Dogovaramo sastanak iza graničnih prijelaza, u Mongoliji. Kako smo dogovorili, tako je i bilo. Nastavljamo zajedno vozeći, onako trijumfalno jedan uz drugog, jer je cesta normalna, a automobili rijetkost.



Prve slike Mongolije: ovdje je sve drugačije. Promatramo novu okolinu, uživamo, ali eto prvog automobila i odmah trube, sirene, vika. Razumijemo ih, viču na engleskom. Iz automobila izlazi dvoje Mongola i dvoje stranaca. Stranci su neobična žena i muškarac, naoružani fotoopremom. Prepoznajemo ih iz priče naših Francuza da ih u Mongoliji čeka njihov profi-fotograf koji je doputovao iz Francuske, kako bi napravio reportažu o njima. Dvoje Mongola su vozač terenca i prevoditeljica, koja nam je svojim izgledom posebno zanimljiva. Obučena je u svećeničku odjeću kakvu znamo iz budističkog hrama.



Bili smo ponovo zvijezde nekoliko minuta (stotine fotografija), a onda se rastajemo, uz dogovor da ćemo voziti još desetak kilometara, a onda potražiti mjesto za kamping. Oni će pričekati Francuze na granici (to se može odužiti), a ako sve formalnosti oko njihova ulaska u Mongoliju budu gotove večeras, pridružit će nam se u kampu.

Prešli smo 94 kilometra.