Za M53, cestu koja povezuje Novosibirsk (Новосибирск) i Irkutsk (Иркутск), napisao sam da je lijevak koji skuplja sve čudne putnike i usmjerava ih na isto mjesto, put Pekinga. Što sad napisati za ovaj dio svijeta - možda je to onaj dio lijevka koji se spušta u bocu, jer sada više nema drugih pravaca.



Ogromna Mongolija ima 49.250 kilometara cesta, ali od toga je samo 1.724 kilometra asfaltirano. Na putu kroz Mongoliju ćemo proći malo manje od polovice njihovog asfalta (oko 700 km), a onda nas čeka oko 450 km makadama, južno od glavnog grada Ulan Batora (Улаанбаатар), a prije kineske granice.

Od putnika na ovom dijelu ceste polovica je noćas provela u našem kampu. Do 22 sata smo skupili sljedeće društvo: dva Poljaka (biciklist Rafał i njegov kolega, koji putuje svojim automobilom - ta mi varijanta nije jasna, no ne postavljam pitanja), dva Mongola (vozač terenca i prevoditeljica obučena u svećeničku budističku haljinu), stara francuska ekipa od četvero Francuza, nadopunjena njihovim prijateljima (još jednim Francuzom i glavnom snimateljicom, koja je Brazilka, ali živi u Francuskoj) i na kraju dvojica Hrvata, svima poznati kao Two crazy Croats.



Dvanaest ljudi, dvanaest različitih priča, ali sinoć smo bili tim koji se znao zabavljati.

Jutro je donijelo staru priču, svi su se nekako razišli, na jutarnjoj kavici ostali smo samo Marko i ja. Doručak, pa pokret.

Nismo napravili ni desetak kilometara, a morali smo se ponovo zaustaviti. Razlog je - deva koja bezbrižno šeće livadom i pase. To je prizor koji ovdje nitko ne primjećuje s čuđenjem, no nama je to prava egzotika, jer su nam deve poznate jedino iz ZOO-a.



Osjetljivost na posebnosti čovjek ili ima, pa može stajati pored drveta čudnog oblika i diviti mu se satima, ili nema, pa ga se može staviti u svemirski brod i lansirati, a on će zaspati. Međutim, postoji neprijatelj onome što je lijepo i egzotično, a zove se – ponavljanje. Vozeći danima Rusijom primijetio sam da više ne primjećujem ono o čemu bih mogao pričati satima samo zato što se to ponavlja, a ustvari je prekrasno i vrijedno neprekidnog spominjanja i ponavljanja.



Ovdje u Mongoliji ne smijem ponoviti tu grešku, već neprekidno moram razmišljati o tome da sve moram snimiti, makar se ponavljalo iz dana u dan, jer ova je zemlja čarobna i bit će mi jednoga dana drago da nisam bio lijen.

Nakon deve smo se zaustavili u mjestu Suh Batoru (Сyхбаатар), kako bismo kupili malo vode i kruha (ako ga nađemo, jer ga Mongoli gotovo ne jedu). Kupili smo vodu i neke kekse, kruha nema, ali nas jedan dobrodušni djed (koji govori pomalo ruski) poziva na ručak. Kaže nam da je je danas zadnji dan velikog mongolskog festivala Nadama (Наадам), pa je stol bogatiji. Odazivamo se na poziv - za stolom prva čaša votke leti kroz prozor, kako bi nama cesta bila dobra, drugu smo ipak strusili, a onda kuhana kozletina. Ponuđeno smo pojeli, zahvalili domaćinu i njegovom bratu (policajac, po činu major, spremao je ručak), nekoliko fotografija i nastavljamo putovanje, uz obećanje da slike šaljemo poštom kad se vratimo u Hrvatsku.



Temperatura je visoka, sustižemo Poljake, pa Francuze (kod jednog bunara s vodom pokušali su uzeti malo vode, bila je mutna, onda su Hrvati izvadili svoj filter za vodu i od sumnjive vode napravili finu pitku vodu za cijelo društvo).



Sustiže nas francuska ekipa snimatelja, pa odlazimo na ručak u kućicu od 15 četvornih metara, koja je kao neki restoran. Ponovo kuhana kozletina. Sad se već plašim da je to sve što se ovdje nudi. Ukusno je, ali svaki dan...

Vozimo dobro, iako je prilično vruće. Cesta se penje, što nam nije neka novost, jer to i očekujemo. Većini je poznato da je Mongolija jedna od najviših zemalja na svijetu, a da je glavni grad Ulan Bator vrlo visoko, okružen brdima od preko 2.000 metara.



Ulan Bator je još daleko, do njega ćemo pričekati nekoliko dana. Približavamo se Darhanu (Дархан), trećem gradu po veličini u Mongoliji. Susrećemo grupu Mongola koji nas žele počastiti pićem. Zaustavljamo se, no ubrzo krećemo dalje jer je počela kiša. Velika obitelj kreće ispred nas (sedmero ih je u običnom automobilu, plus mala beba) kako bi nam pomogli naći smještaj. Ulazimo u grad, domaćin je rekao da ga pričekamo i odjurio. Nakon desetak minuta vratio se, a iz auta je izašao hotelski recepcioner sa cjenikom. Za ne povjerovati! Čovjek nam pokazuje slike soba nasred ceste, a Marko i ja se smijemo situaciji. Ako ne uzmemo sobu, jadni recepcioner mora natrag pješice, jer ga naš domaćin sigurno neće vratiti. Uzimamo sobu i za pet minuta smo ispred hotela.

No, nije to sve. U hotel ćemo ući tek nakon hrvačkog meča. To je ovdje običaj, pogotovo ovih dana kad traje Nadam. Na tom festivalu pokazuju se stari mongolski običaji i vještine. Posebno mjesto zauzimaju hrvanje i jahanje. Iz nekog razloga izazvan sam upravo ja. Šteta, jer Marko već neko vrijeme priča kako bi se volio pohrvati baš u Mongoliji (Marko je inače bio hrvač).

Što je, tu je, meč nikako ne odbijam. Protivnik je šest godina mlađi, niži od mene petnaestak centimetara, no ništa lakši, možda čak i nešto teži. Moj problem je nešto drugo - ne znam pravila, što se smije, a što ne, kao ni cilj borbe, iako je jasno da trebam srušiti protivnika. Borba je počela na maloj travnatoj površini u dvorištu hotela. Pružao sam pristojan otpor i bio bih nepobjediv da nisam bio željan pobjede. Neiskustvo sam platio porazom, iako smo obojica pali. On je počeo slaviti vjerovatno zato jer sam ja prvi dotaknuo zemlju. Čestitao sam pobjedniku, koji je jedva govorio od umora. Nije mi preostalo nego da ih sve pozovem na piće u hotel.

Tašt sam i žao mi je što sam izgubio, sve bih dao za revanš, no sad se zna tko je bolji i to je kraj priče. Kako bih bio ponosan da sam pobijedio...



Nakon boce votke, koju je ekipa ispraznila prije nego ja svoje pivo, otišao sam u sobu, jer obaveze koje imam (dnevnik) ne dopuštaju mi zabavu svake večeri. Marko je ostao s društvom. Nakon pisanja dnevnika priuštio sam si saunu, koja mi se sve više sviđa i u kojoj sam počeo uživati. Na ovom putovanju sam nekoliko puta bio u pravoj "ruskoj banji". To je pravi završetak napornog dana, koji u prvi čas potpuno isprazni umornog čovjeka, no sutradan stvara osjećaj potpunog zadovoljstva i čistoće tijela.

Hotel se još jednom pokazao kao dobar izbor, kiša pada sve jače i jače.
 
Prešli smo 118 kilometara.