Probudio sam se svjež i odmoran, osim što me boli u predjelu najnižeg rebra na lijevoj strani, što je posljedica jučerašnjeg neslavnog hrvačkog meča. Proganja me poraz!

Marko nije svjež, dapače. Malo je zarondao s Mongolcima i sad je umorniji nego ja jučer nakon saune. Spavanje u dvokrevetnoj sobi s toaletom, saunu i pranje nekoliko majica i čarapa platili smo oko 20 dolara. Sinoć je birtija u hotelu radila, a sad kada bismo popili kavu - ne radi.



Ljuti na sve, pakiramo se i odlazimo u centar grada. Devet je sati, no ljudi na glavnoj ulici nema mnogo. Naime, sve osim tržnice i jedne birtije otvara se u 10 sati. Nakon kave nam je potrebna mala nabavka, prije svega kruha i vode, te eventualno mongolska SIM-kartica za mobitel.

Marko uglavnom brine za "kuhinju", no danas ga malo šparam. Jučer je bio na visini zadatka i uzvratio za moj hrvački poraz najjačim mongolskim oružjem - votkom. Mongolci se prilikom odlaska kući iz hotela nisu poznali, iako su rodbina.



Samo nakon nekoliko metara po glavnoj ulici Darhana (Дархан), a već se čuje: "Hi, crazy Croat!". Pomislio sam da sam globalno poznat, ali sam onda ugledao francuske novinare kako me dozivaju izdaleka i još snimaju kamerom. Tu je i budistica-prevoditeljica, koju odmah koristim za pomoć u kupnji telefonske kartice. Kupujem karticu MobiCom za 6 dolara.



Philippe je već pretrčao više od pola maratona. Ima problem sa naplatom euročekova u banci, no nada se da će to riješiti u drugoj banci. Kupujem kruh i vodu, vraćam se po Marka i krećemo na jug, prema izlazu iz grada. Ovdje nije problem izaći iz grada, dovoljno je pratiti asfaltiranu cestu. Na izlazu ponovo susrećemo Philippea i društvo, no mislim da je to zadnji put, ako ne ostanemo duže u Ulan Batoru (Улаанбаатар).

Na cesti je ponovo više nego toplo. Još je više uspona nego jučer, no osim jednog 12-postotnog, ostali su blagi i dugački.



Nakon 18 sati dolazimo u mjesto Bajangol (Баянгол), gdje su nam pažnju privukla djeca koja su igrala košarku na zemljanom terenu. Ne mogu izdržati i pridružujem im se. Ponovo se nisam proslavio prvim pokušajem, ali se onda otvorilo, čak sam zaradio i pljesak na otvorenoj sceni kad sam pogodio koš preko ploče. Djeca su bila zadovoljna mojim ludiranjem, a još zadovoljnija kad sam izvadio bombone kupljene samo za ovakve prilike.



Na izlasku iz mjesta Marka i mene netko doziva. U autu se vozikaju oba Poljaka, a na krovu bicikl. Dečki ustvari dolaze s razlogom, Rafał ima problem sa zadnjim mjenjačem (Shimano Nexus 8). Traže pomoć. Pokušavam, ali mjenjač je u prilično lošem stanju. Moja iskustva s tim mjenjačem su ustvari odlična, pa ne mogu vjerovati da se raspao nakon samo deset tisuća kilometara. Gotovo dva sata sam se igrao s njim, ne bih li ga nekako vratio u život, no bezuspješno. Napravio sam ipak korisnu stvar, jer sam složio sajlu mjenjača onako kako mora stajati na tom biciklu. Sada se bicikl čak da i voziti, no to nije u potpunosti otklonjen kvar. Bojim se da ovdje u Mongoliji to neće ići lako.

Kilometar dalje odlučujemo podići bivak, sunce zalazi iza vrhova planina na zapadu. Večera i spavanje.

Prešli smo 85 kilometara.