Tijekom doručka na livadi ispred šatora prisjetili smo se Ukrajine i
dijelova Rusije, kad smo vrlo teško pronalazili mjesta za kampiranje.
Spavanje na otvorenom tamo nikom ne pada na pamet. Ne želim napisati da
je opasno, jer to ne znam, no mi smo se uvijek sklanjali od znatiželjnih
pogleda i teško smo mogli doći u neku ružnu situaciju.
Ovdje
u Mongoliji sve je drugačije. Zemlja u kojoj većina stanovništva živi
još uvijek u šatorima kao da je stvorena za nas. Postavljanje šatora
ovdje je pravo uživanje, jer su uvjeti za kampiranje savršeni.
U
Mongoliju dolazi sve veći broj ljudi sa zapada i ovdašnji ljudi su se
već pomalo navikli na njih. No mi smo s našim natrpanim biciklima
drugačiji od klasičnih turista sa zapada i upravo zato smo im zato
nekako bliži. Možda ih podsjećamo na njih same, kad postavljamo šator na
nepreglednoj ravnici, a već idućeg dana krećemo dalje, poput nekih
modernih nomada.
Krenuli
smo nešto ranije nego inače, jer nam je sunce ranije ušlo u šator i
probudilo nas. Uživamo u svakoj minuti pedaliranja u Mongoliji. Cesta je
ponekad zahtjevna, jer ima dosta uspona, ali pogled i razmišljanja
usmjereni su k neopisivoj ljepoti prirode u kojoj se nalazimo. Nisam
siguran ni da smo u potpunosti svjesni trenutka u kojem se nalazimo.
Prirodu koju vidimo i koje smo dio na neki način pokušavamo snimiti
fotoaparatom i kamerom, kako bi slike ostale trajna uspomena na ovu
prekrasnu zemlju. No pitanje je što i koliko snimati, jer kamo god se
okreneš slika je za pamćenje.
Vrlo je vruće, na suncu preko 33ºC,
ali zasad nemamo problema u vožnji. Možda pijemo nešto više tekućine,
ali to je normalno.
Za danas je cilj bio doći što bliže Ulan
Batoru (Улаанбаатар) i to smo napravili. Podigli smo šator 35 km od UB-a
(tako ga ovdje zovu) i sutra smo u glavnom gradu, ako sve bude u redu.
Prešli
smo
126 kilometara.