S Francuzima i našom starom poznanicom,
budističkom redovnicom koja je njihov
tumač, dogovorili smo susret za podne - zajedno ćemo otići do jednog od
najvećih mjesta za šoping u Mongoliji, tzv. Black marketa, gdje se
prodaje – sve.
Za
mene to znači dizanje najkasnije u osam sati, sortiranje slika za
slanje, dovršavanje dnevnika, pa potraga za internet cafeom i slanje
pošte, kako bih uspio sve završiti do dvanaest.
Nalazimo
se s Francuzima (ustvari s Brazilkom
Anouk,
glavnom facom u tom dijelu ekipe, već spomenutom budističkom redovnicom
Šingerel te Francuzom koji se
zove
Dedé).
Odlučujemo
se najoriginalniji odlazak do Black marketa (što je ovdje uobičajeni
prijevoz) - malim kombijima, koji funkcioniraju kao pravi gradski
prijevoz, sa svojim privatnim stajalištima. Problem može biti jedino što
voze bez voznog reda. Sa stajališta kreću kad su puni. Kada kažem puni,
onda ne mislim na broj sjedećih mjesta (obično devet), nego puni da u
kombiju više nema zraka. Putnika (brojio sam i vozača) u pravcu marketa
je bilo devetnaest, a u povratku samo osamnaest!
Na njihov Hrelić
plaća se ulaz, doduše možda zato jer roba nije na podu kao kod nas, ali
to je svakako prava ludnica. Sestra Šingerel upozorila nas je na oprez s
lovom, ima mnogo džepara.
Kupovina je za mene bila brzo
završena, jer ono što je ovdje interesantno (autentični mongolski
proizvodi) svodi se na njihovu odjeću i obuću. Odjeća je interesantna,
ali nije "moj stil", obuću (čizme) kupio bih isti čas svojoj ženi, ali
to je bez probe nemoguće.
Vratili smo se u hotel, otišli u malu
nabavku, pa na šišanje. Sve se to događa u najužem centru, pa dodatno
razgledavanje grada nije potrebno.
U međuvremenu je stigao
sportski dio francuske ekipe, na čelu s
Philippeom.
Uz njega su tu još i
Daniel i
Bernard. Sada ih ponovo možemo zvati
francuska ekipa, jer su ipak Francuzi u većini.
Ponovo
je dogovor za zajedničku večeru te eventualno kakvu pivicu nakon toga.
Sutra je za nas ponovo radni dan, a Francuzi ostaju dan ili dva u Ulan
Batoru (Улаанбаатар).
Prešli smo
0 kilometara.