Krevet u sobi tvrđi je nego moj karimat u šatoru, ali sam spavao dobro.
Spremili smo se prilično brzo, otišli na doručak u hotelski restoran
(kroz Rusiju uz noćenje nije bilo doručka, pa smo se već i odvikli od
tog komfora), a onda polako zaputili prema istočnom dijelu grada.
Danas
je gužva manja nego inače, pa smo već za sat vremena na cesti bili
okruženi pašnjacima, što je značilo i da smo se oprostili od Ulan Batora
(Улаанбаатар).
Čudan
je to grad, dojmovi su svježi. Mislim da zasad nisam u stanju donijeti
neki zaključak, odnosno konačnu ocjenu vezanu
za UB. Mogu samo ponoviti - čudan grad.
Cesta
je prvih pedesetak kilometra ponovo bila valovita, a onda se nekako
"ispeglala" i počela je vožnja iz snova. To nije jedina promjena. Počela
se rijediti trava, sve je više dijelova na kojima je samo grubi
pijesak. Te promjene na pašnjacima odražavaju se i na količini stoke na
njima.
Nije
to više ona Mongolija sa sjevera.
Zadovoljni smo i to
zadovoljstvo ne skrivamo. S vremena na vrijeme ponašamo se kao djeca,
vrištimo.
Nakon što smo se zaustavili, počeo je jak vjetar.
Problemi s postavljanjem šatora brzo su otklonjeni, ali probleme s
telefonskim signalom ne možemo otkloniti. Postoji mogućnost da će nam
kontakt sa svijetom ulaskom u pustinju biti problem.
Prešli smo
117
kilometara.