U Čojru (Чойр) kupujemo zadnje namirnice i vodu za prvi dio pustinje. Kakva je mogućnost nabave kasnije, vrlo je teško predvidjeti.



Prolazimo posljednju rampu na izlasku iz grada, a prije ulaska u pustinju. Nisam ovako zamišljao cestu kroz pustinju. Znao sam da je posljednjih 450 km do kineske granice makadam, ali makadam koji se nastavlja na asfaltnu cestu A0101, ima i naziv A0102 do Sajnšanda (Сайншанд), a kasnije A0103 do kineske granice.



Makar bile obične makadamske ceste kroz pustinju, moja razmišljanja su išla u smjeru toga da moraju biti i adekvatno označene, jer ipak su to glavne prometnice između Mongolije i Kine. Sva moja nadanja pala su u vodu već na prvi pogled. Nakon asfalta nije bilo "službenog" nastavka. Tu se radi o možda jedan kilometar širokoj zoni na kojoj je nekoliko puteljaka kroz pijesak. Na nama je da odaberemo neki od njih i jednostavno se držimo toga puta. Situaciju pomalo olakšava željeznička pruga, koja bi trebala uvijek biti na zapadnoj strani. Možda izgleda jednostavno, ali na licu mjesta može biti vrlo nezgodno.

Pouzdajem se u svoj kompas, naš pravac je jugoistok, krećemo kroz pijesak.



Prvi kilometri pokazuju većinu problema s kojima ćemo se susretati. Naši bicikli su vrlo teški, sa svim teretom nisu predviđeni za vožnju po mekanom pijesku. Dodatna voda koju vozimo (cca. 20 l) otežava ionako tešku situaciju. Temperatura zraka već je u ranim jutarnjim satima vrlo visoka (37°C u 9 sati), a oko podneva prelazi 40°C. Sunce je jako i treba biti vrlo oprezan sa zaštitom otkrivenih dijelova tijela. Nadam se da ćemo se uspjeti aklimatizirati, te da neće biti mnogo novosti, jer sve ovo spomenuto ipak smo očekivali.

Prvi kilometri prolaze u traženju najboljih rješenja za vožnju. Ponekad s više, a ponekad s manje uspjeha.

Nailazimo na mjesto uz prugu, Šivegobi (Шивээговь). Mongolija je, vjerovali ili ne, zemlja košarke, što dokazuje i ovo selo. Jedina betonska ploča u selu je dio košarkaškog igrališta ispod jednog koša. Nekoliko klinaca uporno po visokoj temperaturi ubacuje loptu u koš. Marko odlazi u potragu za osvježenjem, a ja se pridružujem ekipi ispod koša. Odigrali smo utakmicu za pamćenje. Na kraju smo se počastili sokom koji je Marko pronašao. Dobio sam i pohvalu za košarkašku vještinu. Kako su u pitanju pravi znalci, pohvala mi godi.



Prošli smo prvih 50 km pustinje, bit će teško.


 
Prešli smo 78 kilometara.