Pijesak, pijesak, pijesak. Možda ne bi bio problem da je u blizini more.
Kad
bolje razmislim u cijeloj ovoj našoj priči o biciklima u Gobiju (Говь),
uljezi su bicikli, nikako pijesak. Pijesak je ovdje oduvijek, mi smo
ovdje ti koji se moraju prilagoditi, ako je to uopće moguće.
Osjećaj ljepote koju stvara pustinja
kad zađe sunce pretvara se vrlo brzo u moru, kad se sunce ponovo pojavi.
Možda bi se ovdje moglo uživati kad bi se čovjek ponašao prema onim
pravilima koja su za pustinju poznata godinama. Ali mi se ne ponašamo
tako i zato smo na neki način kažnjeni.
Tijekom dnevne vreline u
pustinji nema mnogo putnika.
Ne
odustajemo od dnevne rute, svjesni da noću kroz pustinju ne možemo, a
već smo se pomirili i s tim da je prolaz kroz pustinju u drugoj polovici
srpnja vrijeme koje je svakako trebalo izbjeći, da smo to kojim
slučajem mogli. Sad smo ovdje i nije nam lako.
Jedino
što nas u ovom trenutku tješi je da bi moglo biti i gore. Zasad
uspijevamo voziti po nekom planu i uspijevamo biti neovisni, što znači
da smo dobro planirali koliko nam je hrane i vode potrebno.
Pijesak,
pijesak, pijesak. Možda ne bi bilo problema da je u blizini more.
Prešli
smo
76 kilometara.