Spavao sam dosta loše, ali se ujutro nisam loše osjećao. Doduše ne
doručkujem, a ni
Marko nije zagrijan za hranu. S dijelom
francuske ekipe pijemo kavu, a se spremamo za nastavak puta. Iz nekog
razloga svi nas gledaju sa žaljenjem. A jučer su nam odavali priznanje.
Čudno, ljudi se mijenjaju iz sekunde u sekundu.
Nakon što su svi
otišli, po nekom starom običaju, ostajemo Marko i ja. Odlazimo u poštu,
gdje se može koristiti internet. Poslali smo slike pa otišli do dućana i
kupili zadnjih četrnaest boca vode. Spremni smo za start.
Naš
pravac je i dalje jugoistok, ali ovog puta istočno od željezničke pruge,
koja se na ovom dijelu udaljava od zamišljenog koridora po kojem se
odvija cestovni promet.
Dolazimo do prve i zadnje ploče na kojoj
se nalaze razdaljine do nekih mjesta. Na prvom mjestu je Zamjin Ud
(Замын-Үүд), pored kojega stoji 218 km. To je naš pravac, zadnje mjesto u
Mongoliji prije kineske granice.
Vozimo se tridesetak minuta, a
cesta je sve lošija. Na laganoj nizbrdici bicikl prvi puta zastaje u
pijesku. Kako će tek biti na ravnici ili u brdu? Razmišljam, no Marku ne
govorim ništa. Njemu je danas posebno teško, jer on danas vuče
prikolicu. Bicikli su vrlo teški, što nije novost, ali ovdje, gdje bi
trebali brinuti da su što lakši, dodatno smo ih opteretili s još
petnaestak litara vode. Na ovoj dionici nema mogućnosti ikakvog
snabdijevanja, osim u mjestu Erdenu (Eрден), koji je od naše rute
udaljen devetnaest kilometara na istok.
Spustili
smo se pjeskovitom cestom u ravnicu i tamo, nakon samo dvjestotinjak
metara, ponovo zapeli duboko u pijesku. Guramo bicikle, ovo nema smisla.
U glavi mi je zbrka. Kako će ovo završiti? Marko šuti i trpi. Prekidam
tišinu glasnim: "Marko, stani, ovo je bez veze. Vraćamo se!"
U
prvi je tren iznenađen, šuti i gleda me. Okreće bicikli, gura ga dobar
kilometar uzbrdo po dubokom pijesku. Njegov bicikl (s prikolicom) danas
ima više od 110 kg.
Do vrha brda nismo razgovarali, onda sam
izustio: "Žao mi je, ali ovo nema smisla. Vjeruj mi, i ja se osjećam
jadno, ali to je rizik koji neću dozvoliti. Moramo potražiti drugo
rješenje do kineske granice."
Šutio je neko vrijeme, vozeći uz
mene prema gradu. Krenuli smo prema željezničkoj stanici, a onda je
rekao: "Mislim da si donio dobru odluku. Da si krenuo u pustinju, pošao
bih za tobom, ali mi je drago da smo ovdje. Zadnji dan u pustinji nisam
uživao, bila je to patnja. Ako netko voli voziti bicikle, onda smo to
nas dvojica, ali pustinja je za deve."
Sad, kad pišem ovaj
dnevnik, mislim da je to govorio i pomalo da me utješi, jer je znao da
sam odluku donio teško. Bila je to prijateljska gesta.
Na stanici
sam ostao pored bicikla, Marko je otišao u izvidnicu. Vratio se nakon
pola sata s informacijom da vlak kreće sutra ujutro u 2,08 sati. Karte
možemo kupiti danas iza 15 sati, a bicikle za prijevoz dovesti iza 18
sati. Sve je vrlo komplicirano, cijelo poslijepodne ustvari trebamo
dolaziti na kolodvor.
Otišli smo na ručak. Imao sam sreće i uspio
kupiti malu lubenicu, koja me je vratila u život. Marko je uspio
pojesti juhu.
Vratili smo se u hotel, pred kojim smo sreli
poznata lica. Nismo ih vidjeli mjesecima - to su
naši
Nizozemci. Pozdravljamo se vrlo srdačno. Primjećujem da nisu
svi na broju. Ovo je samo dio grupe, koji se dovezao kombijem.
Izgledaju napaćeno. Nudim ih vodom i sokom.
Gdje su ostali? "Mi
dalje do granice idemo s nekim prijevozom, a ostali će pokušati u
pratnji kombija, biciklima", objašnjavaju. "U Rusiji smo na makadamu
pričali o vama Hrvatima, a zadnja tri dana ste nam stalna tema. Mi
vozimo bez prtljage i s velikom količinom vode, kako je tek vama?"
Nama
je teško, iz više razloga, a jedan je svakako transport vlakom.
Prešli
smo
20 kilometara.