Noćni vlak iz Sajnšanda (Сайншанд) bio je moja noćna mora. Spavao sam loše, nikako se ne mogu pomiriti s tim da smo kupili karte za vlak i da su naši bicikli već na stanici, spremni za polazak.

Na stanicu smo došli kako nam je rečeno, sat prije polaska vlaka. Ne znam zašto je to bilo potrebno, ali kad su nam tako rekli, poslušali smo. Popili smo čaj s djevojkom koju je Marko upoznao prilikom predaje bicikala (pomalo govori ruski, pa nam je bila od pomoći) i policajcem koji je šef osiguranja na kolodvoru.

Živost na kolodvoru u 2 sata ujutro teško je opisati, no to je dio dana kad se u Sajnšandu jedino i može biti aktivan. Mnogo je ljudi koji pokušavaju zaraditi koji novčić prodajom hrane i pića, ali i onih koji čekaju na ukrcaj u vlak, koji dolazi iz Ulan Batora (Улаанбаатар). Marko je jedva dobio karte za drugi razred (o onima boljima ne može se ni razgovarati) za vlak koji ima više od dvadeset vagona. Vlak je kasnio u dolasku, ali ništa značajno, ovdje se radi toga nitko ne uzbuđuje. Ja sam ipak u jednom trenutku izgubio živce jer nisam ni od koga mogao saznati jesu li naši bicikli ukrcani u teretni vagon ili ne. Jezik je veliki problem i dok se nisam uvjerio vlastitim očima da su bicikli u istoj kompoziciji, nisam ušao u vlak. Zbog inzistiranja da vidimo bicikle u vlak smo ušli u posljednjoj minuti pred odlazak vlaka sa stanice. Nismo riskirali tražeći naš vagon na drugoj strani dugačkog vlaka, već smo ušli (pomalo nasilu) u vagon višeg razreda, ustvari spavaća kola, pored uzrujane hostese. Svaki vagon ima hostesu (koja brine o svemu u svom vagonu, čak je i kondukterka). Vidjevši naše karte reagirala je burno i pokušala objasniti ono što smo znali, da nemamo karte za ovaj dio vlaka, a onda sam ja iz džepa izvukao sliku jednog od američkih predsjednika (čudotvorni zeleni papirić), koja je na našu hostesu djelovala više nego sedativno, čak su u prepunom vagonu pronađena i dva prazna ležaja. Smirena hostesa ubrzo je dotrčala sa čistim plahtama i ručnikom.

Uvukli smo se u naše krevete. Marko je ubrzo zaspao, a ja sam  ležao nepomično, promatrajući što se oko mene događa.Za mene je ovo potpuno nova i nedoživljena priča.

Noć, negdje daleko u Mongoliji, vagon pretrpan nepoznatim ljudima koji spavaju u tišini, a kad pokušam usnuti shvatim da je to daleko od tišine, jer su mnogi prozori pomalo otvoreni, pa se čuje vjetar i jako ritmično udaranje kotača o šine. Atmosfera u kojoj mnogi nikad ne bi mogli zaspati (razmišljam o svojoj ženi, koja bi ovdje mogla teško i sjediti). Ipak, uspio sam malo zatvoriti oči.

Oko pola osam stigli smo u Zamjin Ud (Замын-Үүд), zadnji mongolski grad prije kineske granice. Pijesak, prašina, ništa novo, navikli smo se već u Sajnšandu.

Prvi nam je zadatak bio dokopati se bicikla, koji su u teretnom vagonu. Slutio sam da bi tu moglo biti problema, a tako je i bilo. Čovjek zadužen za prtljagu u teretnom vagonu možda će doći u devet sati, možda u deset. To je odgovor koji sam dobio od službene osobe na stanici.

Otišli smo na doručak. Na stanicu smo se vratili u trenutku kad je došao i gazda za teretne vagone. Morali smo još nešto platiti i dobili smo bicikle. Marku nedostaje kilometarsat, no nismo sigurni je li bio na biciklu prije nego što smo ih predali. Ja sam siguran da je moj već jednom reparirani retrovizor bio pričvršćen na biciklu prije predaje, a sad tužno visi slomljen). Ipak, zadovoljni smo, sve je prošlo kako smo planirali, trošimo zadnje  mongolske novčanice i krećemo prema izlazu iz grada.

Kineska granica ualjena je svega nekoliko kilometara, pa je do nje ipak asfalt. Na granici velika kolona. Malo smo bezobrazni, prolazimo kraj vozila u koloni više stotina metara. Zaustavljamo se pored policijske kontrole. Nije prošlo više od minute kad nam prilazi mongolska policajka i na vrlo lošem engleskom objašnjava: "Kineske vlasti neće dopustiti vaš ulazak u Kinu ako pokušate granicu prijeći na biciklima".

U prvi tren sam šokiran, kroz glavu mi jure slike o kojima se ne piše u dnevnicima. Nakon par sekundi zapitkujem: "Što sad, ima li kakvo rješenje?" Odgovor je: "Bicikle morate ukrcati u neki autobus ili automobil i onda možete prijeći granicu".



Ubrzo smo u koloni našli dvojicu lokalnih prijevoznika koji se bave prijevozom ljudi u Kinu. Riječ je o normalnom, legalnom prijevozu mongolskih građana u kupovinu. Naše bicikle gurnuli su u prtljažnike svojih ruskih UAZ-a.

Gledam mladog Mongolca kako ubacuje bicikle u auto i kako to sad izgleda (pola bicikla viri iz kratkog džipa). Ako je to sve istina, da ćemo mi sad moći ući u Kinu, a na biciklima ne bismo smjeli, onda u kineskom zakonu o prelasku državne granice piše sljedeće:

čl. 541 , Zakona o pr. dr. gr.
Biciklom se u Kinu smije ući, ali tako da OBA kotača ne dodiruju asfalt u istom trenutku. Isključuje se i mogućnost ulaska vozeći na zadnjem kotaču.

Ako je tako, mi ULAZIMO, nama se malo vuče prednji kotač po cesti, ali zakon to dopušta.

Na mongolskoj granici je sve u redu, jedino smo ovjeru putovnice (pečat na vizu za izlazak) čekali oko 45 min.

Kineska granica. Forma oko prelaska je zadovoljena (kotači su u zraku), no malo smo ipak drugačiji od drugih, pa imamo i drugačiji pregled. Marko i ja smo razdvojeni, svatko u svom džipu, ali se tijekom kontrole dešavalo otprilike slično.

Nakon što sam ušao u zgradu na pregled putovnice i popunjavanje listića o ulasku u zemlju, pristojno me zaustavio uniformirani carinik i zamolio da pođem za njim. Ubrzo smo se našli u prostoriji s još četvero uniformiranih osoba (dvije žene). Putovnicu su provjeravali s nekoliko uređaja, listali je, snimali, no sve sa smiješkom i vrlo pristojno. Sve vrijeme jedan se muškarac neformalno razgovarao sa mnom, uvijek sa smiješkom.

Nakon tog desetminutnog pregleda vraćena mi je putovnica, otišao sam do redovnog šaltera, obavio ostale formalnosti pred ulazak u Kinu, izašao iz zgrade, a tamo me pored džipa dočekao mlađi policajac, koji je želio pregledati moje stvari. Otvorio je sve moje torbe, manji fotoaparat i računalo bili su mu najinteresantniji. Nakon što je pregledao sadržaj fotoaparata, računalo je odnio svom nadređenom, koji je pozvao svog nadređenog (ja cijelo vrijeme uz njih), a onda su uključili računalo i proučavali njegov sadržaj (tada nisam bio prisutan).

Nakon što mi je računalo vraćeno (sa smiješkom), mogao sam nastaviti putovanje. Troje Mongola, koji su me morali čekati u džipu jer nisu bez mene mogli nastaviti prelazak, bili su vrlo korektni, razumjeli su situaciju, a ja sam se ispričao.



Marka i njegov džip pričekali smo petstotinjak metara od graničnog prijelaza (on je imao sličan aranžman) i složili stvari na bicikle. Prijevoz džipovima preko granice platili smo 40 dolara i nastavili prema prvom kineskom gradu Erenhotu.

Tamo smo promijenili nešto dolara u juane, kupili još jednu autokartu i kupili dvije kineske SIM-kartice za naše putne Samsung mobilne telefone. Za sve obavljeno trebalo je puno vremena i živaca. Ovdje je snalaženje prava umjetnost.

Veliku pomoć dobili smo od jednog mladog Kineza, koji nam je na svoju osobnu kartu kupio SIM-kartice, iako će on biti krivac za svaki eventualni minus koji napravimo na njima. To se naravno neće dogoditi, nakon polaska za Zagreb kartice ću mu vratiti poštom (kuverta s njegovom adresom već je spremljena).

Nakon izlaska iz grada, što je ponovo problem jer nema niti jednog znaka ili putokaza na latinici (ili ćirilici, kao u Mongoliji, gdje je to službeno pismo), svjesni smo da danas više nema mnogo vožnje, pa se zaustavljamo nakon 10 kilometara kod neobičnog restorana na otvorenom. Sastoji se od dvadesetak mongolskih šatora (ger) u kojima se služi hrana. Dočekuju nas poput zvijezda, ručamo u jednom od šatora, a na kraju postavljamo svoj u neposrednoj blizini.



Možda zato jer je subota, uvečer je bilo mnogo gostiju, na livadi je zapaljena velika vatra, muzika i ples. Jedva smo zaspali. Bio je ovo naporan dan. Teži je bio samo onaj na moj rođendan.

Prešli smo 25 kilometara.