Nakon što smo kupili nekoliko boca vode, koje će nam danas biti itekako potrebne, napuštamo restoran na otvorenom, gdje smo noćas kampirali.

Temperatura raste iz minute u minutu, iza 10 sati već je 37°C. Vjetar nam puše u prsa i pomaže utoliko što nas malo osvježava, ali nas i jako usporava. Nikako da uhvatimo ritam, vozimo vrlo sporo. Do podneva smo prešli jedva 40 kilometara.



Kratko se odmaramo, a vjetar mijenja smjer, pa nam je sad malo bočno. Teže se diše, ali se lakše vozi. Temperatura je porasla na 40°C. Dan podsjeća na one provedene na pijesku Gobija (Говь), ali samo što se tiče vreline.

Vozimo po asfaltu glatkom kao led, što se ne može nazvati nego uživanjem.

Proteklih nekoliko dana bio je edukativan period na ovom putovanju. Prvi susret sa pustinjom. Nikako da prestanem razmišljati o tom dijelu puta. Bilo je naporno i ovog se trenutka nemam želju vratiti biciklom na pijesak, ali 260 kilometara prijeđenih po pijesku bit će uvijek nešto o čemu ću rado govoriti kad je u pitanju putovanje od Zagreba do Pekinga.

Malo sam razmišljao o prethodnim danima i sve sam više sam ponosan na odluku da preskočimo zadnji dio pustinje. Bilo mi je to vrlo teško, ali objektivno: mi se razlikujemo od onih koji su to pokušali.

Proteklih mjeseci susretali smo mnoge ljude koji putuju Sibirom, Mongolijom i ostalim dijelovima Dalekog istoka, no mi smo se ipak razlikovali od većine utoliko što smo na put krenuli bez ikakve pratnje ili tehničke podrške. Drugim riječima, bili smo neovisni, i to je ono na što sam ponosan. Kamioni, kombiji s prikolicama, kuhinjama, satelitski telefoni, satelitski internet - to nije dio naše priče.

Za razliku od ostalih, sve što smo trebali mi smo nosili sa sobom, vukli u našoj prikolici. Kad smo trebali hranu za šest dana ili vodu u pustinji za tri dana, onda smo to vozili od prvog dana. To je naša priča. Mnogi su to prepoznali i iz toga je proizašao naš naziv - Two Crazy Croats.



Iza 17 sati stigli smo u grad Sonid Juči. Potražili smo i pronašli mali hotel, vrlo uredan, a ovdje to nije niti skupo. Spavanje za obojicu u klimatiziranoj sobi stoji 12 eura.

Tuširanje, večera, izašao sam i do internet cafea, pregledao poštu.

Nije prošlo ni dvadesetak minuta, a u cafe su ušla dva policajca u civilu i zaputila se prema meni. Nakon što su se predstavili, zatražili su moju putovnicu i na lošem engleskom me zamolili da izađem s njima. Vrlo pristojno i ljubazno nastavili su objašnjavati da je ovaj grad drugačiji od ostalih i da je najbolje da odem u hotel, gdje će me oni otpratiti.



Cijelo se vrijeme ispričavaju i smješkaju (ista škola kao i na granici), a kad dođemo do hotela čak mi objašnjavaju "da sam umoran". Prihvaćam njihovu igru i lagano uzvraćam udarac. Kao prvo, mi sutra odlazimo - kako ćemo organizirati doručak? Pomutnja na recepciji, nude gotovu juhu, no ja sam hladan i kažem da se nakon juhe biciklom ne može niti izaći iz grada. Nude opciju B - što bismo mi za doručak? Odgovaram - prvo meso (ne ljuto), onda povrće, pa voće. Gledaju se, pa kažu - treba li čaj? Naravno da ne, odgovaram, mi uvijek ujutro pijemo kavu!

Sve smo dogovorili, no prije nego sam otišao mlađem policajcu pokazujem prema garaži gdje su nam bicikli, a pokretom tijela dam do znanja da ih pripazi, kako ih netko ne bi maznuo. Odgovor je bio također grimasom na licu - ovdje sam i tako cijelu noć, nemaš brige!

Iznenađenje je uslijedilo već za nekoliko minuta, nakon što sam ušao u sobu. Kucanje o vrata. Otvaram, a na vratima mladi policajac s tanjurom punim voća (jabuke i breskve), a u drugoj ruci četiri paketića kave "3 in 1", plus kutija šećera u kocki.

Počelo je dobro, vidjet ćemo doručak.

Prešli smo 115 kilometara.