Voda je stigla iza ponoći. Probudilo me istjecanje vode iz slavine koju nismo zatvorili. Ipak, nismo se tuširali do jutra.

Na doručku švedski stol na kineski način. Pokušao sam probati ponešto od ponuđenog, no nisam baš sretan s njihovom hranom. Mnogo toga je ljuto, upotrebljava se mnogo meni neukusnih začina i zasad ne uživam. Možda kasnije bude bolje.



Krenuli smo oko 9,30 sati, nakon neuspješnog pokušaja zamjene novca u banci. Nevjerovatno, ali to je već drugi put da ne možemo zamijeniti novac u banci i tu bi moglo biti problema. Zaposlenici uporno spominju Peking kao jedino mjesto gdje možemo zamijeniti dolare za juane, a to je suludo.

Nastavljamo prema planu, a on je da prema Pekingu ne vozimo glavnim prometnicama (to su autoceste, gdje bi mogle biti velike gužve), već smo isplanirali svoj put kroz manje gradove i mjesta. Iz Sjianghuanga put nas vodi prema Huadeu. Danas je ponovno sunčan dan, ali nije prevruće. Uživamo u vožnji po potpuno novoj asfaltiranoj cesti, koja je sve manje pustinjska i oko koje ima ponovo sve više trave, a samim time i stoke. Prednjače ovce i koze, ima dosta krava, ali i poneka deva.



Iza podneva dolazimo u Huade. U centru gradića metež, pronalazimo banku, no ponovo ista situacija - ne mijenjaju valutu. Saznajem da postoji bankomat (ČAK DVA). Pronalazimo prvi, na kojem je oznaka za Visa card, ali kartica mi je odbijena uz napomenu da se obratim onom tko ju je izdao(naravno, kartica je odbijena bezrazložno). Našli smo i drugi bankomat, a tu je bilo malo više sreće. Uspijevamo se dočepati novca, što nam je bilo jako važno.

Ručak u malom restoranu prekidaju dvojica policajaca (ovog puta uniformiranih). No kako progovaramo na njima nerazumljivom jeziku, odlaze. Nakon nekoliko minuta dolazi nova grupa. Sad ih je već pet, jedan zna nešto engleskog i počinje priču. Pregledava naše putovnice. Uvijek je isti problem - oni ne znaju otkud mi dolazimo: njima Hrvatska ili Croatia ili Kroatien ne znači ništa. Pa kada je to tako, neka istražuju sami. Trošim previše energije na razna objašnjavanja. Prestajem, ne da mi se ponavljati uvijek isto.

Pitanja su uvijek ista: kuda, kada, gdje, a na pitanje zašto najlakše je odgovoriti: usmjerim prst prema svojoj majci na kojoj su olimpijski krugovi.

U svakom slučaju najsretniji su kada im kažemo da brzo odlazimo. Onda više ništa ne pitaj, možemo što god hoćemo.



Cijela grupa policajaca čekala je da završimo s ručkom (skupilo se i dvadesetak građana), a onda su nas svojim džipom ispratili iz grada. Na izlazu smo se čak i fotografirali, bili su tako sretni što konačno odlazimo.

Nastavak puta je sličan jutrašnjem, samo je cesta nešto lošija. Bilo je i malo makadama, no vrlo kratko, možda šest kilometara.

Iza 18 sat dolazimo u današnje odredište, gradić Kangbao. Pronalazimo smještaj. Ponavlja se priča s policijom. Kroz desetak minuta bili su na recepciji. Ovi su čak doveli i profesoricu engleskog kao tumača, ali za ovu profesoricu engleski je enigmatika.

Kontrolirali su putovnice (ponovo isti problemi - odakle smo?), onda su čak ušli  sobu gdje smo se smjestili, no kad sam istresao ljuto stvari iz jedne torbe čini mi se da su vidjeli kako su pretjerali, pa su odmah izašli.

Nakon pola sata Marko i ja smo otišli na večeru u obližnji restoran, a oni su ostali na recepciji. Kad smo se vratili, nije ih bilo.

Prešli smo 105 kilometara.