Prenoćište (ne mogu to nazvati nikako drugačije) u kojem smo proveli noć
dosad je najneuglednije, najtrošnije, najjadnije, ali najkineskije i
najsimpatičnije u Kini.
Policija,
koja nam je pomogla naći ovaj smještaj, ustvari je bila
dovedena pred gotov čin. Kad smo im mi rekli da ostajemo u njihovom
gradu jednu noć, prošlo je već 20 sati. Nisu imali drugog izbora
nego nas dovesti u prvi mogući smještaj. Da su imali više vremena,
sigurno bi nas odveli na neko drugo mjesto. Uspjeli su pronaći i
djevojku koja govori malo engleski, a stanuje u blizini, koja nas je
kasnije odvela i na večeru u restoran, čiji su vlasnici njezini
roditelji. Tijekom večere počela je jaka kiša, ne znamo kad je prestala.
Ujutro
u osam sati imali smo dogovoren sastanak sa sinoćnjom poznanicom, kojoj
nisam uspio zapamtiti ime. Znam da je to vrlo nepristojno, ali vjerujte
to je vrlo komplicirano i oduzima mi puno energije (prioritet mi je da
pamtim imena mnogih mjesta kroz koja moramo proći).
Otišli
smo na doručak, ovog puta u drugi restoran, jer restoran njenih
roditelja ne radi prijepodne. Nakon doručka nas je ispratila do izlaza
iz grada, Marko joj je dao e-mail da nam se javi kako bismo joj mogli
poslati fotografije.
Cesta od Čičenga prema jugu je potpuno nova
moderna cesta, a kada to kažem, mislim na cestu kakvu se rijetko gdje
može susresti. Iako je to seoska cesta - možda bolje reći cesta koja
prolazi kroz mnoga sela - radi se o besprijekorno glatkom asfaltu, kakav
još nisam vidio. Svaka takva cesta ima dodatno proširenje s obje strane
od dva metra, rezervirano za promet manjih motocikala i bicikala. Pravo
uživanje za bicikliranje. Kad se tome doda i to da je promet vrlo
rijedak, onda je doživljaj potpun.
Nakon što smo prošli mjesto
Dijao Ebao, cesta je skrenula na istok, a priroda kroz koju vozimo
postala je toliko posebna i čarobna, da mi je to vrlo teško opisati.
Cesta vijuga između vrlo visokih brda, koja djeluju nestvarno u svojoj
ljepoti.
Osjećamo
se kao da plovimo na splavi (na pamet mi pada moj ruski prijatelj,
putešestvenik,
splavar
Aleksej Stepanovič Uskov) po rijeci koja vijuga velikim
kanjonima.
Zaustavljamo se više puta kako bismo što bolje
upamtili te slike, a i fotoopremu ne štedimo.
Nakon šezdesetak
kilometara ulazimo u pokrajinu (možda se to naziva i drugačije, oblast,
županija ili sl.) Peking, u kojoj se nalazi i istoimeni grad,
prijestolnica Kine i naš cilj na ovom putu.
Cesta se polako
počinje uspinjati prema jednom od brda. Tek sad vožnja postaje dodatno
zanimljiva, jer je ovom cestom zabranjen promet većim kamionima, kako ne
bi narušili mir i ljepotu što ovdje vladaju.
Desetak kilometara
uspona gotovo da nismo primijetili, iako je 28°C, a onda je uslijedio
spust cestom punom oštrih serpentina, ali cestom uređenom kao da je put
prema kakvom posebno važnom mjestu.
Zbog svega što se danas
dešavalo, mnogo zaustavljanja, nismo u stanju doći do mjesta Huang
Huacenga, jer su dani sve kraći, posebno ovdje među brdima. Sunce je
zašlo već u 19 sati, a mi smo skrenuli s glavne ceste i podignuli šator.
To u Kini nije preporučljivo (zbog skorog početka Olimpijskih igara
policijske kontrole su učestale, pa bi nam eventualno mogli
zakomplicirati život nepotrebnim ispitivanjem; ništa više od toga, s
obzirom da je komunikacija vrlo teška), ali eto, da nas ne uhvati noć na
cesti, morali smo. Možda bi ovo mogla biti zadnja noć prije Pekinga.
P.S.
Imali smo danas dvije veće policijske kontrole na cesti, mislim da će
to sad biti još učestalije jer se približavamo Pekingu. Jedno vrijeme
iza nas je vozio civilni džip (desetak kilometara), kasnije se na
kontrolnoj točki ispostavilo da je i to policija. Ovdje se i dalje ništa
ne prepušta slučaju, možda su i sad uprte neke oči u naš šator. To nije
nikakva paranoja, već realnost ovdje u Kini tjedan dana prije početka
Olimpijskih igara.
Prešli smo
111 kilometara.